Grad u kojem ima mesta za sve
Svakog jutra u Beogradu se ponavlja gotovo isti prizor. Nepregledne kolone automobila, nervozni vozači, autobusi puni ljudi koji kasne, pešaci koji čekaju zeleno svetlo i poneki biciklista koji pokušava da pronađe svoje mesto između svih njih. Svi negde žure. Svi imaju razlog da stignu što pre. A ipak, čini se da niko ne stiže dovoljno brzo.
U tom svakodnevnom nadmetanju za nekoliko minuta, za malo prostora i prednost na raskrsnici, izgubili smo nešto mnogo važnije od vremena. Izgubili smo osećaj da grad pripada svima nama.
Već petnaest godina, koliko postoji Kritična masa u Beogradu, pokušavamo da promenimo upravo to. Počeli smo od bicikla, ali smo vremenom shvatili da se naša borba nikada nije odnosila samo na bicikliste. Ona je, pre svega, borba za solidarnost jer način na koji se krećemo kroz grad govori mnogo o načinu na koji živimo jedni sa drugima.
Kada je automobil postao važniji od čoveka
Kritična masa deo je međunarodnog pokreta koji okuplja bicikliste u više od 300 gradova širom sveta. U Beogradu je započela 2011. godine, sa jednostavnom idejom: da pokaže da biciklisti postoje, da imaju jednako pravo na ulicu i da gradovi ne mogu beskonačno da se razvijaju tako što će praviti sve više prostora za automobile.
U početku smo govorili o nedostatku biciklističkih staza, nebezbednim raskrsnicama, zagađenju i klimatskim promenama. Govorili smo o tome da saobraćaj zasnovan na stalnom rastu broja privatnih automobila dugoročno nije održiv.
Sve to govorimo i danas. Ali petnaest godina aktivizma naučilo nas je još nečemu: nijedan od tih problema ne može se rešiti ako svako posmatra grad isključivo iz sopstvene perspektive.
Pogledajte samo jutarnji špic. U automobilima je najčešće jedna osoba, ponekad dve, retko više. Istovremeno, autobusi, tramvaji i trolejbusi prevoze daleko veći broj ljudi, zauzimajući znatno manje prostora po putniku. Ipak, svi stoje u istoj gužvi.
Onaj ko je odlučio da koristi javni prevoz, umesto sopstvenog automobila, nije zbog tog izbora dobio prednost. Naprotiv, često je podjednako kažnjen čekanjem.
Ni pešacima nije mnogo bolje. Na raskrsnicama sve češće moraju da pritisnu taster da bi dobili pravo da pređu ulicu. Na hladnoći, kiši ili temperaturi od četrdeset stepeni, čekaju dok prolaze kolone automobila.
A biciklisti? Oni su u Beogradu i dalje retka pojava. Oni iskusniji uspevaju da se provuku kroz gužvu, ponekad i sa osmehom. Ali mnogi ljudi koji bi želeli da biciklom idu na posao, fakultet ili u školu nikada se na to ne odvaže. Ne zato što ne vole bicikl, već zato što se ne osećaju bezbedno.
Problem, dakle, nije samo u nedostatku infrastrukture. Problem je i u tome što smo prihvatili ideju da je ulica prostor u kojem svako mora da se izbori za sebe.
Solidarnost počinje na raskrsnici
Kada govorimo o solidarnosti, obično mislimo na pomoć ljudima u nevolji, humanitarne akcije ili velike društvene krize. Retko pomislimo na saobraćaj.
A upravo tu, svakog dana, imamo priliku da pokažemo koliko nam je stalo do drugih.
Solidarnost je kada propustimo pešaka, kada ostavimo dovoljno prostora biciklisti, kada omogućimo autobusu da se uključi u saobraćaj. Ona je i kada odlučimo da automobil ostavimo kod kuće, jer znamo da će tako na ulici biti više mesta za one kojima je zaista potreban.
Za vozila hitne pomoći. Za ljude koji automobil koriste za posao. Za porodice koje prevoze nepokretne članove. Za sve kojima drugačiji način kretanja nije dostupan.
Zato verujem da grad treba da ohrabruje one koji biraju da pešače, voze bicikl ili koriste javni prevoz. Ne zato što su njihovi izbori moralno superiorni, već zato što svima donose korist.
Manje automobila znači manje gužve, manje zagađenja, manje buke i više prostora za život. A racionalnija upotreba automobila znači i slobodnije kretanje za one koji bez njega ne mogu.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg nam je promena neophodna, a on prevazilazi sve saobraćajne rasprave: bezbednost.
Svi imamo nekoga zbog koga brinemo. Dete koje samo prelazi ulicu. Starijeg roditelja koji se sporije kreće. Prijatelja sa invaliditetom. Komšije koji guraju kolica sa bebom.
Kada saobraćaj posmatramo njihovim očima, pitanje više nije koliko brzo automobil može da prođe kroz grad. Pitanje je koliko bezbedno čovek može da živi u njemu.
Smanjenje brzine u gradskim ulicama nije samo saobraćajna mera. To je odluka da ljudski život bude važniji od nekoliko ušteđenih minuta. To je i način da se smanji stres koji svakodnevno osećaju svi učesnici u saobraćaju.
Bicikl nas vraća i gradu i jedne drugima
Postoji nešto što se u razgovorima o biciklizmu često zaboravlja. Bicikl nije samo prevozno sredstvo. On menja naš odnos prema prostoru, ljudima, pa i prema sopstvenom telu.
Kada vozimo automobil, grad često doživljavamo kroz vetrobransko staklo. Krećemo se između dve tačke, uglavnom usredsređeni na saobraćaj, semafore i potragu za parkingom.
Na biciklu je iskustvo drugačije.
Primećujemo ljude na ulici, izloge, drveće, parkove i mesta pored kojih bismo inače prošli ne obraćajući pažnju. Lakše se zaustavimo da popijemo kafu, porazgovaramo sa poznanikom ili svratimo do obližnje prodavnice. Grad prestaje da bude prepreka koju treba savladati i ponovo postaje prostor u kojem učestvujemo.
Tako nastaju i one male, naizgled nevažne veze od kojih se gradi zajednica. Pozdrav sa komšijom. Kratak razgovor. Susret koji nismo planirali.
U vremenu kada sve češće govorimo o usamljenosti, otuđenosti i gubitku bliskosti, vrednost tih svakodnevnih susreta ne bi trebalo potcenjivati.
Bicikl ima još jednu dragocenu osobinu: fizičku aktivnost vraća u svakodnevni život, bez potrebe da za nju posebno izdvajamo vreme.
Redovno kretanje doprinosi zdravlju srca i krvnih sudova, fizičkoj kondiciji i mentalnom zdravlju. Vožnja bicikla može da pomogne u smanjenju stresa i poboljšanju raspoloženja. U zemlji u kojoj su kardiovaskularne bolesti jedan od vodećih zdravstvenih problema, takva promena svakodnevnih navika mogla bi da ima veliki značaj.
Istraživanja pokazuju da aktivan odlazak na posao može doprineti zdravlju i psihološkom blagostanju zaposlenih, a povezuje se i sa manjim izostajanjem sa posla. Ali možda je najvažnije ono što mnogi od nas osećaju posle vožnje: da se vraćamo kući rasterećeniji nego što smo krenuli.
Posebno je važno da tu slobodu omogućimo deci.
Dete koje pešači ili vozi bicikl ne razvija samo motoričke sposobnosti. Ono upoznaje svoje okruženje, uči da procenjuje prostor, postaje samostalnije i stiče naviku kretanja koja ga može pratiti čitavog života.
Zamislite Beograd u kojem roditelji ne moraju da strahuju dok deca idu do škole. U kojem odlazak u vrtić nije još jedna vožnja automobilom kroz gužvu, već zajednička šetnja. U kojem dete može da nauči da vozi bicikl i da nastavi da ga koristi i kada odraste.
Takav grad ne bi bio samo zdraviji. Bio bi i srećniji.
Gradovi se ne menjaju sami
Za petnaest godina naučili smo da dobre namere nisu dovoljne. Potrebne su bezbedne biciklističke staze, povezane rute, bolji javni prevoz i saobraćajna rešenja koja daju prednost ljudima, a ne automobilima.
Ali potrebna je i promena načina razmišljanja.
U razgovorima o budućnosti biciklizma često se pominju Amsterdam, Kopenhagen ili drugi evropski gradovi koji su odlučili da drugačije organizuju svoje ulice. Njihova iskustva važna su zato što pokazuju da je promena moguća. Ipak, nije dovoljno samo preuzeti neko infrastrukturno rešenje. Moramo razumeti zašto ga uvodimo i kome ono služi.
Beogradu nije potrebna biciklistička staza koja se završava tamo gde je najpotrebnija. Potrebna mu je povezana mreža koja omogućava da bicikl postane stvaran izbor za svakodnevno kretanje.
Danas se zalažemo i za bolja mesta za parkiranje bicikala, bezbednije preticanje i saobraćajne propise koji prepoznaju potrebe ranjivih učesnika. Tokom 2026. godine napravljen je i važan pomak usvajanjem normativa za parkiranje bicikala u novim i rekonstruisanim objektima u Beogradu.
To jesu koraci napred, ali pred nama je još mnogo posla.
Promena mora da bude deo javnih politika, gradskog planiranja i razgovora koji vodimo sa građanima. O prednostima pešačenja, biciklizma i javnog prevoza potrebno je govoriti jasno, uporno i sa najodgovornijih mesta u društvu.
Ipak, nijedna odluka i nijedna nova staza neće sami po sebi stvoriti solidarnost. Nju moramo graditi i mi, svakoga dana, načinom na koji se ponašamo jedni prema drugima.
Grad kakav ostavljamo deci
Kada danas pogledam ljude koji dolaze na Kritičnu masu, vidim mnogo više od biciklista. Vidim roditelje sa decom, mlade, starije sugrađane, ljude različitih zanimanja i životnih iskustava. Neki dolaze godinama, neki prvi put. Neki voze svakodnevno, drugi samo povremeno.
Ali kada krenemo zajedno, svi postajemo deo iste ideje.
Kritična masa je tokom godina prerasla početnu borbu za prava biciklista. Postala je mesto na kojem pokazujemo kako bi grad mogao da izgleda kada bismo više pažnje posvećivali jedni drugima.
Za mene je to njena najveća vrednost.
Budućnost Beograda ne vidim u ulicama bez automobila, već u gradu u kojem automobil nije jedini izbor. Grad u kojem možemo da stignemo tamo gde smo krenuli, a da pritom ne ugrozimo nekoga drugog. Grad u kojem dete ima pravo na bezbednu ulicu, stariji čovek na miran prelazak raskrsnice, a biciklista na prostor u kojem neće morati da dokazuje svoju hrabrost.
Posle petnaest godina na ulicama Beograda, verujem da promena počinje onda kada prestanemo da pitamo šta je najbolje samo za nas i počnemo da razmišljamo šta je bolje za sve.
Pridružite nam se – svake poslednje subote u mesecu krećemo sa Trga republike u krug po beogradskim ulicama!
AUTOR TEKSTA
Zoran Bukvić
predsednik udruženja „Ulice za bicikliste“ i jedan od pokretača „Kritične mase”