08/02/2023
Dan zaljubljenih
Olivera Mitić
spisateljica, autorka zbirke priča „Samodisciplina“ i Instagram bloga „Tekst i grad“
Dan zaljubljenih
Čini mi se da je za nas mlade najstrašnija stvar koju možemo da uradimo ta da bezpogovorno verujemo u ljubav. Ne zato što ona ne postoji, već naprotiv - zato što postoji, zato što je neophodnija nego ikad, ali i zato što u ovom čudnom trenutku u kom živimo zahteva mnogo više ranjivosti i hrabrosti nego što je to bio slučaj za neke prethodne generacije.
Činjenično – okolnosti su se promenile. I reći kako je internet uzburkao vode međuljudskih odnosa možda jeste floskula, ali jedna je od onih koje se ne mogu zanemariti. Umreženiji smo nego ranije, usamljeniji smo nego ranije, a spremnost na posvećen, zdrav i dugoročan odnos, na ljubav, postaje pravi mali bunt protiv kapitalističkih narativa koji su zadrli i u područje bliskosti.
Kada pričamo o mladima i ljubavi, ono što često čujemo jeste da smo neozbiljne generacije. Da izmišljamo nove vrste partnerstava, da ne znamo šta želimo, da nam ništa nije dovoljno i da svi temelji na kojima je svet izgrađen zbog nas propadaju. Međutim, kada mi kao mladi pričamo o ljubavi, kada se iskreno otvorimo i govorimo o svojim potrebama, ono što je neizbrisivo jeste želja da budemo voljeni i prihvaćeni u prostoru koji ovakvu jednu postavku čini komplikovanom.
Kada se nekoliko nas okupi, kao da jedna te ista priča uporno isplivava. To su anegdote o naglo prekinutim odnosima bez ijedne propratne reči, o emotivno nedostupnim partnerima, nekonzistentno pružanoj pažnji, manipulaciji i dubini bola koja sa svim ovim ide ruku pod ruku. Ovakve fenomene smo do te mere usvojili i naturalizovali, da je postalo gotovo očekivano kako mi ili neko nama blizak kroz to vatreno krštenje mora da prođe, nekad čak i više puta. I zaista prolazimo.
Možda smo ljubav kao takvu proteklih decenija oslobodili, možda se jesmo izborili za pravo da volimo koga i kako želimo, ali je do toga sve zamršenije doći u praksi. Posebno kada sve više sami sebe sabotiramo. Samoći i nemanju partnera dodeljena je konzistentno zabavna, ali ultimativno tragična uloga – neophodna kako bismo se osećali ispunjeno i iživljeno, ali suštinski prihvatljiva jedino ako uspemo da je na kraju dana ostavimo u prošlosti.
No, da bismo načinili takav korak, borimo se sa ogrmonim pritiskom - eksternim i internim. Opterećeni smo preplavljujućom količinom opcija, počev od izbora farmerki koje možemo da kupimo u radnji, pa sve do odabira partnera, uz prateće obećanje da uvek postoji nešto novo i nešto bolje od onoga što već imamo. Paralisani smo da donesemo odluku, a onog trenutka kada ona od nas zahteva veći trud, spirala straha da nešto propuštamo povuče nas na dno.
Zato i ne čudi što nam je toliko teško da presečemo i što je teško da se na nešto obavežemo, usput povređujući one druge koji su takvih stega uspeli da se oslobode. Jer, na kraju krajeva, doneti izbor i držati ga se zahteva posvećenost, baš kao što i reći nekome da ga volimo zahteva odgovornost. Onog trenutka kada smo sa nekim ranjivi, postajemo zaduženi za osećanja druge osobe, a ako nemamo poverenje ni u sebe ni u druge, to se obećanje krši.
Uče nas inidividualizmu dok patimo za kolektivom. Čujemo da prema sebi moramo biti nežni, ali tu brigu neretko i sebično praktikujemo nauštrb drugih. Govore nam da za ljubav moramo biti spremni, zaboravljajući da je voljenje mišić koji se može vežbati jedino u paru, da se spremnim postaje kroz dela, da poverenje ne možemo izgraditi sami i da se rane suštinski leče jedino ako sa njih skinemo zaštitni flaster kako bi koža ponovo mogla da diše.
Teško je izboriti se sa kontradiktornim nahođenjima sa kojima smo odrastali i sa kojima još uvek moramo da rastemo, ali je neophodno da tu borbu ipak dobijemo. Kroz razgovore, kroz terapiju, kroz preispitivanje sopstvenih postupaka, kroz razumevanje tuđih i kroz praštanje što u nekim važnim momentima nismo mogli bolje.
Svi mi tražimo ljubav, ali moramo biti i dovoljno hrabri uprkos svemu da je pružimo onda kada nam se za to ukaže prilika, jer takvih ima malo. Da se setimo kako se humanost u odnosima gubi ako konstantno pokušavamo da ostanemo zaštićeni. Da prihvatamo sebe i druge u svoj našoj nesavršenosti. Da radimo na sebi, da tražimo pomoć, da pružimo nežnost kako bismo mogli i da je dobijemo.
Jer ljubav koju tražimo postoji zato što i mi postojimo. I to je tako.
AUTOR TEKSTA
Olivera Mitić
spisateljica, autorka zbirke priča „Samodisciplina“ i Instagram bloga „Tekst i grad“